Feeds:
Članci
Komentari

Archive for the ‘YUSUF ISLAM’ Category

yusuf_islam.jpg

Rođen kao Stiven Demetre Georgiou u porodici Grka i Švedanke, tri puta je mijenjao svoje ime. Prva dva puta zbog šoubiznisa, a treći zbog vjere. S probojem na svjetsku muzičku scenu Stiven prvo uzima ime Stiv Adams da bi ga ubrzo promijenio u Cat Stevens, koje je nosio sve do 1977., kada prelazi na Islam, te ponovo mijenja ime, ovaj put u Yusuf Islam.
S’ promjenom imena i vjere, izašao je i njegov zadnji album koji je nosio potpis Kat Stevens nakon koga se u potpunosti povlači iz svijeta pop muzike. Desetak godina se nije čulo za Yusufa, u međuvremenu se oženio, dobio petero djece, a svojim novcem je sagradio islamsku školu u blizini Londona .

Unatoč burnom životu i kontraverzama, Kat Stivens je postigao respektabilnu karijeru, koja s većim ili manjim prekidima traje već 40. godina. Trideset godina nakon njegovog zadnjeg studijskog albuma sada kao Yusuf Islam izdaje novi album, nazvan “An Other Cup”.

(više…)

Read Full Post »

Yusuf Islam (Cat Stevens) gave his first public concert in Sarajevo after 17 years absence of music.

Prvi nastup Jusufa Islama nakon 17 godina.

Read Full Post »

Sadržaj:
1. Yusuf Islam – Mother, father, sister, brother
2. Senad Podojak – Kad ezani zauče (Where Adhans are called)
3. Burhan Šaban – Puhnuće behar (The Blossoms blown)
4. Aziz Alili – Gdje su Mekka i Medina (Whereare Makkah and Madinah)
5. Senad Podojak – Tesnimsko vrelo (Spring Of Tasnim)
6. Aziz Alili – Hej Vatan (Hey Homeland)
7. Aziz Alili – Dosta mi je Allah moj (Allah Is enough for me)
8. Yusuf Islam – Last flight
9. Dino Merlin – I have no cannons that roar
10. Yusuf Islam – The little ones
11. Senad Podojak – Ja sin sam tvoj (I am a son of yours)
12. What Is Bosnia Today (Speech Of Alia Izetbegović)

Poslušajte jednu ilahiju sa ovog albuma/Listen to one nasheed from this album: Yusuf Islam – Mother, father, sister, brother

Album “I Have No Cannons That Roar” (prijevod: “Ja nemam topove što grme”) je snimljen 1998 godine. Album je posvećen rahmetli dr. Irfanu Ljubijankiću, bivšem ministru vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Dr. Irfan Ljubijankić je poginuo 28. maja 1995. godine. Helikopter kojim se vraćao iz rodnog Bihaća u Zagreb oboren je raketom Srba nedaleko od hrvatsko-bosanske granice, u blizini Velike Kladuše. Nekoliko mjeseci prije toga dr. Ljubijankić je u posjeti Londonu poklonio Yusufu Islamu pjesmu “I Have No Cannons That Roar”, koju je sam napisao i snimio. Njegova želja je bila da Yusuf koristi tu pjesmu kao jedan vid pomoći Bosanskim muslimanima. Nakon smrti dr. Ljubijankića pjesma je prevedena na engleski jezik. Pjesmi “I Have No Cannons That Roar” dodani su još neki od tradicionalnih bosanskih pjesama i ilahija, koji su bili veoma popularni za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Yusuf Islam je napisao i dvije pjesme specijalno za ovaj album. Bio je toj njegov povratak muzici nakon dugo vremena. Želja Yusufa Islama bila je da ovim albumom oda počast Bosanskim muslimanima i njihovoj herojskoj odbrani svoje zemlje, vjere i kulture od agresora.

(više…)

Read Full Post »

Objavljeno u: Islamica, vol. 2 no. 4, 1998, str. 92-94. u povodu izdavanja albuma „I HAVE NO CANNONS THAT ROAR“ / “Ja nemam topove što grme”

Yusuf Islam

Nedavni genocid u Bosni bio je prekretnica za muslimane u Evropi; ne samo da je potpalio duhove kršćanske mržnje prema Islamu i muslimanima, već je također poučio Ummet širom svijeta o do tada nepoznatim riznicama islamske kulture i civilizacije koje Bosna pruža. Izravne televizijske slike plavokosih, plavookih muslimana koji uzvikuju “Allahu ekber” i uče kur’anske ajete dok klanjaju okruženi dimom i žestinom rata, donijele su u cjelini jednu novu perspektivu konceptu i razumijevanju Islama mnogima, koji su, kao i ja, bili svjedoci toga.

Jedan od ishoda ovog jezivog stanja je ponovno zaživljavanje moje pozicije u vezi muzike i pjevanja. Ovaj ishod – sada shvatam – zasigurno nije gotov kao što je izgledao kada mi je prvi put prezentovan, 1977. nakon mog prelaska na Islam. Činjenica da sam nedavno učestvovao u produkciji CD albuma sa pjesmama i lirikom bosanskih umjetnika koje su nastale u ratu je svjedočenje promjeni koja se dogodila u mom pristupu muzici i izražavanju kulture u Islamu. Jedna od čudnih ironija bila je ta da sam uoči izbijanja agresije bio pozvan u Sarajevo da prisustvujem godišnjem muzičkom festivalu 1992. godine. U to vrijeme ja sam još bio držao striktan i beskompromisan stav prema muzici, te se usljed toga nisam odazvao pozivu. Uskoro poslije toga stigla je prva vijest da je Sarajevo bilo napadnuto od strane Srba. Iznenada smo vidjeli stotine i hiljade neneoružanih muslimanskih civila, ljudi, žena i djece, masakriranih i prognanih sa njihovih ognjišta, zapomagajući svijetu da im pomogne; hiljade mladih djevojaka je silovano, džamija porušeno, kuća popaljeno; kakav je bio odgovor svijeta? Ujedinjene Nacije koje su samo par godina prije uspješno prikupile sve snage međunarodne podrške da bi kaznile pokušaj Sadama Huseina da zauzme državu Kuvajt, sada su samo zbunjeno slegle ramenima. Umjesto odlučne akcije viteza sa plavim šljemom da spasi nevine žrtve od zapuštenih horda krvožednih četnika, one su otišle dalje stavljajući embargo na uvoz oružja cijeloj Jugoslaviji, uključujući i bosanske Muslimane! Ovo je bilo najveće kršenje ljudskih prava i najsramnija i najprljavija zavjera Zapada protiv evropskih muslimana ikad viđena – bar u mom životu.

Tokom ovog vremena sjećam se hitnog poziva upravitelja jedne od islamskih agencija za pomoć koje su radile u Bosni. Brat se zauzimao kod mene preko telefona, “Učini nešto za djecu koju ovdje ubijaju! Organizuj međunarodnu konferenciju – upotrijebi svoj talenat.” To je bilo tako emotivno i ja sam odmah prionuo na posao pišući jednu pjesmu zvanu Majko, oče, sestro, brate (Mother, father, brother, sister). Imao sam također i jednu polusvršenu pjesmu pod imenom Mališani koja je čekala. Ali šta sam uopšte mogao uraditi sa njima? Morao sam da čekam.

Nešto se bilo promijenilo u bosanskom ratu, naša percepcija stvarnosti napravila je značajan skok unazad. Muslimani sada znaju rezultat, tačno kako ga je Allah dž.š. predskazao u Časnom Kur’anu: “Nikada neće Sljedbenici Knjige biti zadovoljni vama sve dok ne budete slijedili njihovu vjeru.” Ovi evropski muslimani ubijani su samo zato što su muslimani. U stvari, mnogi od njih su već bili prihvatili zapadnjačke kulturne vrijednosti: bilo je miješanih brakova, neki su čak dijelili cigaretu i čašu piva sa svojim komšijama, ali to im nije pomoglo – zato što su jos uvijek nosili muslimanska imena.

Pri kraju dugih, otegnutih faza rata, rane 1995. bio sam pozvan u Langdon Hotel na susret sa novim bosanskim ministrom vanjskih poslova, dr Irfanom Ljubijankićem, za vrijeme njegove kratke posjete Londonu. Dr Irfan je bio jedan od neopjevanih heroja rata; većinu opsade Sarajeva on je proveo radeći kao liječnik u prizemlju improvizirane bolnice. Bez odgovarajućeg svjetla i ogrijeva, on je pomagao zbrinjavanju hiljada ranjenih pacijenata od kojih su mnogi patili od otkinutih udova i rana od gelera. On je sada bio ministar u bosanskoj vladi i ja sam zaista imao čast da se sretnem sa njim. Izgledalo je da se i on slično osjećao. Na neki način, moje ranije pjesme i snimci iz 70-ih su uticale na njega u vrijeme njegovih ranih studentskih dana. Mi smo se slagali veoma dobro i uživali smo zaista toplo i prijateljsko veče zajedno. Za vrijeme našeg susreta on mi je otpjevao pjesmu koju je bio napisao, naslovljenu Ja nemam topove što grme. To je bila krajnje dirljiva, lagana balada sa veoma melanholičnim mediteranskim osjećajem. Sjećam ga se kako mi ju je stavljao u ruku i govorio nešto kao: “Molim te upotrijebi je, ako možeš, kao pomoć”. Nedugo poslije toga čuli smo vijest: dr. Irfan je poginuo, njegov helikopter je oboren projektilom iznad Bihaća. Moje srce je klonulo.

Postalo mi je jasnije da nešto treba da zamijeni osjećaj impotentnosti s obzirom na ovu neukrotljivu situaciju. Dobrobit muslimana je bila dovedena u gotovo bezizlaznu situaciju, skoro bez nade u izbavljenje. Tada sam shvatio da nam je kao muslimanima bila potrebna pojačana samosvijest; naš duh je zakucao i trebalo je da dokažemo našu vjeru i identitet. Jedna od stvari koja me je pokrenula umnogome bila je slušanje bogatih i jako dirljivih pjesama koje su nastajale u Bosni u to vrijeme. Postojala je nova generacija pjevača i pisaca, miješajući divne milozvučne balkanske tonove sa porukom Islama. Snimci dr. Irfana su još bili kod mene. Uskoro mi je sinulo: ovdje je ležalo veličanstveno, moćno oružje, trebalo ga je samo iskoristiti. Ali šta sa konvencionalnom muslimanskom zabranom muzičkih instrumenata? Mnogi od ovih snimaka su imali punu orkestraciju i instrumentalnu podlogu. Čak i ako ih ja lično ne bih upotrijebio, kako bih mogao da opravdam njihovu upotrebu, posebno u pogledu mog striktnog uzdržavanja od ovakvih stvari poslije prelaska na Islam. Oduvijek sam se trudio da slijedim princip “smijeni ono sto je sumnjivo onim što nije” i muzički instrumenti su bili po meni – ako ne haram – sigurno sumnjivi.

Ali, gledajući ponovo na pitanje muzike u Islamu, postalo je jasnije da se o ovom problemu moglo još puno raspravljati, posebno u uslovima džihada i rata. Bez sumnje, nemati kulturnu alternativu ostavilo bi muslimane bez ikakve odbrane. Zasigurno je upotreba nekih muzičkih instrumenata za zaštitu islamskog identiteta i kulture jedne nacije vrijedna iste dozvole kao i dozvola pušaka i raketa. Nakon svega, samoidentifikacija i kultura bosanskih muslimana i turski (tj. islamski) uticaj na nju su bili napadnuti, a ne vojna sila Bosanaca. Ovdje bi vrijedilo citirati hadis: kada je Poslanik s.a.v.s. ulazio u Mekku da obavi svoju Umru al-Qada’, Abdullah ibn Revaha je išao ispred njega recitujući pjesme protiv nevjernika. Omer ga je zaustavio i rekao: “O Ibn Revaha, zar u prisustvu Božijeg Poslanika i Allahovog Harema ti recituješ poeziju?” Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Ostavi ga, o Omere, ovi kupleti su jači nego pljuštanje strijela po njima (nevjernicima).” (El-Tirmizi)

Jedan od najbližih referenci i sličnosti na pjevanje i muziku u Kur’anu dolazi sa islamskim stavom prema poeziji. Bila je to, u stvari, sura zvana “Pjesnici” koja mi je pomogla da stanem i procijenim svoj život i napustim posao sa muzikom kada sam prešao na Islam prije 20 godina. Pri kraju sure Allah dž.š. kaže u Kur’anu: Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grešniku, Oni prisluškuju,- i većinom oni lažu. A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono sto ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra dijela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju. A mnogobošci će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti. (26: 221-7)

Možemo primijetiti iz ove reference da je većina poezije zabranjena; međutim uvijek postoje izuzeci od opšteg pravila. Poslanik s.a.v.s. kaže: “Halal je jasan i haram je jasan”, i nemogućnost razlikovanja između disko muzike koja podstiče na blud i pjesama koje su posvećene moralnom uzdizanju izgleda da ukazuje na ozbiljan nedostatak u percepciji kod jednog dijela ljudi.

Opasnost sa kojom se suočavaju Muslimani u Bosni i u mnogim drugim zemljama nije samo vojna, već i kulturna. Ako hoćemo da se odupremo poplavi zapadnjačke muzike, umjetnosti i filozofije, treba da razvijemo svoj lični pristup upotrebi medija, njenim mehanizmima i instrumentima. Ja nemam topove što grme je odgovarajući naslov za početak naše islamske kulturne borbe (džihada). Rat u Bosni još nije završen, on je prosto prešao u novu fazu – da citiramo Reis ul-Ulemu dr. Mustafu Cerića, “Bosanci se sada nalaze u još većem džihadu.”

Lično, pored upotrebe nekih vokala i ritmova, uzdržao sam se od upotrebe instrumenata u pjesmi Mališani koju pjevam na CD-u. Ipak, ne protivim se da ona stoji pored ostalih bosanskih i engleskih pjesama koje koriste moderne sintisajzere i slično, slijedeći princip da – kao i u poeziji – “dobro od nje je dobro i loše od nje je loše”. Ovo ne znači da se vraćam muzici, već da manje sumnjam u njenu upotrebu u specifične i moralne svrhe koje su dozvoljene u okviru Islama.

Ja nemam topove što grme je rezultat zajedničkog napora, oblikovanog smišljeno sa namjerom naoružavanja muslimana prijeko potrebnim kulturnim oružjem kako bi se zaštitili, ojačali i porazili protivnike Islama. I dalje gledamo sa interesovanjem njen efekat u realnosti, moleći se da će također otvoriti mnoga srca svjetlu Islama i harmoniji koju on može donijeti društvu i ljudskoj civilizaciji, makar krivo bilo nevjernicima, Kur’an (61:8). I molimo Allaha da nam oprosti bilo koje grijehe napravljene u vezi našeg rada na ovome projektu: da nam Allah oprosti i uputi na ono što je najbolje. Amin.

JUSUF ISLAM, prije Cat Stivens, je direktor “Mountain of Light Production”, a također i “Islamic School”, London.

Preveo: Džemal Plojović, februar 1999 / zul-ka'ada 1419.

Preuzeto sa: www.bosanskialim.com

Napomena: Yusuf Islam se ipak vratio muzici, ali muzici koja je prefinjena i sa kojom on nastavlja svoju misiju pozivanja na dobro, a odvraćanja od zla i grijeha. 2006. god. je izdao album pod naslovom “An Other Cup”, a koji je veoma dobro prihvaćen od publike na Zapadu.

Read Full Post »

Read Full Post »

Als Cat Stevens Mitte der 70er Jahre den Koran, sozusagen die Bibel der islamischen Religion, übrigens die zweitgrößte Religion nach dem Christentum, zur Hand nahm, den ihm sein Bruder David von einer Jerusalem-Reise mitbrachte, war er schon von den ersten Kapiteln dieses Buches fasziniert. Plötzlich erkannte er, dass alles, was er vorher mit seiner Musik ausdrücken wollte, dort schon geschrieben stand. Die Lehren des Propheten Muhammed ( صلى الله عليه وسلم ) ließen ihn endlich das innere Glücksgefühl erleben, nachdem er schon so lange suchte und er erkannte, dass der Islam eigentlich seine Heimat war und ist.

(više…)

Read Full Post »